Piše: Marko Podrug
Halid i njegovi gosti dobrano su prodrmali kukove tisućama mladih obožavatelja.
Najveći mogući horor svih hrvatskim školarcima u osamdesetima započinjao bi se kad bismo shvatili da na TV programu upravo slijedi 'Folk parada', 'Dozvolite da se obratimo' ili neka slična emisija koja je nudila glazbu i izvođače svjetlosnim godinama daleke od glazbenog ukusa kojeg smo smatrali 'našim', da ne kažem 'normalnim'. Svi ti Tozovci, Ilići, Bešlići i Brene, nisu se u našim glavama mogli nositi niti s Fosilima ili Srebrnim krilima, a pogotovu ne s tadašnjom rock scenom čije smo čari tek počeli otkrivati.
I dok je Lepa Brena sa svojim statusom folk-fenomena bila u stanju napuniti dvorane i u ovdašnjim gradovima, Halid Bešlić je s hitom 'Neću, neću dijamante' carovao u kavanama negdje na istoku, vrijedno promičući opskurni glazbeni izričaj zvan 'novokomponirana narodna muzika', narodski rečeno - 'narodnjaci'.
Što se u međuvremenu dogodilo, tu se još ni socijolozi nisu usuglasili. No, činjenica je da je danas novokomponirana glazba čarobnim štapićem preko noći pretvorena u 'sevdah', 'starogradsku', 'etno', pa čak i 'world music', iako se njezine osnove nisu nimalo promijenile. I od prezrene postala je općeprihvaćena, poželjna i trendovska muzika, čiju popularnost među urbanom mladeži sada već prihvaćamo zdravo za gotovo. Svaki otpor je postao uzaludan.
Razne inačice 'Folk parada' haraju lokalnim televizijama, Lepa Brena vratila se...
CELA VEST OVDE
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen