Samstag, 2. Januar 2010

ŽIVOTNA PRIČA: Suzana Mančić - Sebe sam upoznala tek nakon četrdesete


Pobedivši astmu još u detinjstvu, voditeljka Suzana Mančić rano je naučila da optimizmom pobeđuje i najveće probleme, a iako je imala mnogo ljubavi, najbolje je funkcionisala kada je sama

Voditeljka emisije Srce nas je otkucalo na televiziji Košava, Suzana Mančić, rođena je pre pedeset dve godine u Beogradu gde je i odrasla u harmoničnoj porodici uz majku Veru i oca Aleksandra. S obzirom na to da je jedinica, tokom odrastanja imala je svu pažnju roditelja koji su je naučili da ceni i gaji prijateljstva. Svoje najranije detinjstvo pamti po bajkovitim trenucima koje je provodila kod svojih baka u Valjevu i Pirotu, ali i teškog perioda lečenja od astme. Svoju čvrstu vezu sa majkom i odnos pun poverenja, voditeljka danas prenosi na svoje naslednice šesnaestogodišnju Nataliju u tri godine mlađu Teodoru koje je dobila u braku sa bubnjarom nekadašnje grupe Sedmorica mladih.

Sve ono što nije valjalo u toj vezi koja je okončana razvodom, Suzana ne pokušava da unese u svoju romansu sa grčkim biznismenom Simeonom koju već godinama neguje. Ključ za sve uspehe koje je ostvarila u sferi šou-biznisa i popularnost neviđenih razmera koju joj je donela igra na sreću Loto, Suzana pronalazi u svom detinjstvu.

- Prvih nekoliko godina mog detinjstva obeležila je bolest koja me je vezala za krevet. Imala sam astmu koja je na svu sreću izlečena. Nažalost, bolest je nasledna pa iako ja ne osećam posledice, trpe moja deca. Najvećim delom za moje ozdravljenje bila je zaslužna moja mama. Iako nismo živeli u izobilju, sećam se kako je jednom dok sam ja bolesna ležala kod kuće, satima stajala ispred robne kuće Beograd kako bi mi kupila medu - nostalgično se seća Suzana koja je kao devojčica najviše volela da odlazi u Pionirski park, a u najlepšem sećanju ostale su joj uspomene iz vrtića, a vaspitačicu Lelu i druga Biberčića i dan-danas pominje sa osmehom na licu.

- Sećam se gramofona u vrtiću, kao i časova muzike i plesa koje smo tamo imali. I danas znam reči pesmice Renato, Renato, tvoja kosa je kao pravo zlato. Tada sam volela da slušam Đorđa Marjanovića i bila pravi đokista. Pošto sam odrasla u zgradi Borbe, preko puta Doma sindikata, mama me je vodila na sve njegove solističke koncerte koji su se tu održavali. U našoj kući se vodio pravi rat, tata je bio za Duška Jakšića, a mama i ja za Đorđa Marjanovića. Roditelji su mi pružali mnogo ljubavi, ali su me strogo vaspitavali. Ipak, najlepše mi je bilo kada sam odlazila u Pirot i Valjevo kod baka. Pirot mi je bio interesantniji jer je baka imala veliku kuću sa prelepim dvorištem. Bunari, leje paprika, žbunovi ribizla, ali i moj omiljeni pas bili su razlozi zbog kojih sam volela jug Srbije. Bila sam drugi razred kada je tata kupio prvog fiću, a do tada smo svuda putovali vozom - priča voditeljka koja je kroz školu prolazila kao vukovac, a još pamti prvi dan u osnovnoj školi Đura Strugar, kada je njena majka plakala jer je znala da za njenu devojčicu više nema bezbrižnog života. Te 1963. godine porodica Mančić živela je u Učiteljskoj koloniji.

- Prvi stan smo dobili tek kada sam krenula u školu. U Učiteljskoj koloniji nije bila mnogo zgrada, a čak nije postojala ni hala Pionir. Tu je bio jedino Dom kulture Braća Stamenković gde su nas vodili za svaki državni praznik. Još u prvom razredu osnovne škole stekla sam prijatelje za ceo život, a sa drugaricama Marinom Stojanović i Marijom Minić i danas činim nerazdvojni trio. Školu sam toliko volela da i danas pamtim anegdotu kako sam prvog dana na pitanje učiteljice ko zna da čita dala potvrdan odgovor, a kada sam dokazala suprotno i kada mi je učiteljica rekla da moram još da vežbam, htela sam da propadnem u zemlju od sramote. Ponekad pomislim da mi je taj trenutak probudio ambiciju da uvek budem najbolja - ističe voditeljka.

U ranom tinejdžerskom dobu Suzana je shvatila da se od devojčice polako pretvara u ženu, a visina i zrelost od malih nogu izdvajali su je od njenih vršnjaka.

- Rodila sam se sa pet kilograma i sto grama pa sam i kasnije bila viša i zrelija od vršnjaka. Sećam se jednog korzoa u Pirotu gde sam šetala sa starijim sestrama. Prišao mi je momak koga sam se uplašila, jer sam tada imala samo jedanaest godina, a on se već brijao. Nekako sam od ranog detinjstva skretala pažnju suprotnog pola na sebe, a i rano sam shvatila da postoji jak uticaj žena na muškarce. Prvi put sam se stvarno zaljubila kada sam imala 16 godina. Bila je to božanstvena ljubav koja je odredila moj budući odnos prema muškarcima. Svoje partnere sam uvek shvatala kao drugare. Osnov veze jesu prijateljstvo, ljubav i poverenje - otkriva Suzana koja je po ugledu na svog oca Aleksandra upisala pravni fakultet...

CELA VEST OVDE

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen