SAFET ISOVIC: Lik i djelo: Junaci našeg vremena - Safet Isović

SAFET ISOVIC
Lik i djelo: Junaci našeg vremena - Safet Isović


ODLAZAK KRALJA SEVDALINKE


Četrdesetak njegovih ploča proglašeno je zlatnim, srebrenim, platinastim
U seriji portreta istaknutih bosanskohercegovačkih stvaralaca naš suradnik književnik Mile Stojić piše o životu i umjetnosti ovih dana preminulog kralja sevdalinke Safeta Isovića, čovjeka koji je obilježio cijelu jednu epohu etnomuzike u bivšoj Jugoslaviji

Piše: Mile STOJIĆ

Slušam na Bosanskohercegovačkom radiju specijalnu emisiju u povodu smrti Safeta Isovića (1936 - 2007) i nekako nikako ne mogu pojmiti da njegov zvonki kristalni glas i poslije smrti odzvanja tako jasno, čak sa primjesom neke bezobrazne životne radosti. Čudo i bestidnost tehnike - i kad ljudsko srce prestane kucati, čovjekov glas ostaje da vječno odjekuje s nekog digitalnog zapisa, ne mareći za "sitnicu" da je vlasnik toga glasa već prešao podzemnu rijeku, prekoračio prag svijeta iz kojeg se nitko vratio nije.
Hirovite taktove što govore o muškoj žudnji (haj, kad meni na um padne draga, ja ne gledam sunca ni mjeseca), smjenjuju melankolični tonovi u kojima neutješena banjalučka udovica žudi za raskalašenim sarajevskim bekrijom, pa potom kroz glazbenu zavjesu violina izranja hirovita Vrbas voda što nosi mladog kujundžiju na istrgnutome stablu jablana. Kao da me Safetovo pjevanje najednom prebacuje u žamor mrtvih ljudi, mog vremena što ga je voda odnijela u neko nepojamno, a istodobno blisko i tamno more, u koje se polagano utapa i moj vlastiti život.

Safetova pjesma


U zapadnoj Hercegovini početkom šezdesetih imali smo među prvima radioaparat marke RR Niš, kutiju od lakirane orahovine s dvije pokretne skale, u čijem je desnom gornjem uglu treperila zelenkasta dioda, koju smo tada zvali "magično oko". Emisija koju je moj otac svake večeri slušao zvala se Večernja revija želja, a emitirala je najljepše sevdalinke. Djetinja mašta poput sunđera je upijala te taktove i imena: Zaim Imamović, Nada Mamula, Zora Dubljević, Zehra Deović, ali pjevač kojega je moj otac najviše volio slušati zvao se Safet Isović. Safetova pjesma burkala je tad dječja čula, govoreći o razbludno raspuštenim kosama i bijelim djevojačkim grudima posutim beharom. Otac je, potom, na prijemnik prikačio i gramofon marke RIZ, te je za svakog posjeta Mostaru donosio pregršti singlica, i uvijek jednu s otisnutim crnomanjastim Safetovim likom, uhvaćenim ispred kakva čardaka ili vodoskoka.
Svijet Safetove sevdalinke nametao se tad kao neka daleka mogućnost života u kome su žene meke i bijele, a muška žudnja za njima postojana i živa. Njegove napjeve pjevali su tad siromašni mladići po proštenjima i dernecima, po radnim akcijama i mobama, a taktovi tih pjesama odjekivali su kao strasna zvonjava u jesenjim i zimskim hercegovačkim sutonima, dubokim kao Sana voda u kojoj su se utapale sve erotske i ljubavne žudnje jedne izgubljene i siromašne mladosti. Safetova pjesma bila je za nas prvi prozor drugosti, tamnih vrtova po kojima biserno prska voda sa šadrvana, po kojima se šeću mlade nimfe s đugumima u ruci i zagonetnim ljubavnim zovom na usnama, porukom koju jedan Andrićev lik definira ovako: "zove me, a kaže - nemoj doći".
Umro je Safet Isović, neokrunjeni kralj sevdalinke, posljednji jugoslavenski trubadur; čovjek koji je, kako to primjećuje Rusmir Mahmutćehajić, nježnoj i bolećivoj narodnoj pjesmi pokušao dati neko muško, neko silovito macho-ruho. Najveći bosanski pjevač bio je, po običaju, Hercegovac. Rođen je u Bileći 1936. godine, kamenitom i škrtom gradiću, poznatom po austrougarskim i jugoslavenskim kasarnama. ("Ima li išta gore od Bileće ljeti?", pitao se retorski jedan znameniti Isovićev zamljak i ironično odgovarao: "Ima - Bileća zimi!"). U kršu Dinare rađali su se oduvijek najveći talenti južnoslavenskih plemena. Safet Isović je pripadao generaciji čije je djetinjstvo prekinuo Drugi svjetski rat, rat koji je upravo te plemenite i plahe ljude i krajeve obilježio surovim kainovskim pečatom. Pripadao je generaciji što je pokušala na utopiji ideološkoga bratstva i jedinstva graditi novu i sretniju budućnost.
Kao dvadesetogodišnji mladić prijavio se na audiciju Radio Sarajeva, gdje je njegov nesvakidašnji glas i apsolutni sluh odmah zapazio Jozo Penava, kongenijalni kiseljački glazbenik i kompozitor. Isović će s Penavom ostvariti dugogodišnje prijateljstvo i plodnu umjetničku suradnju, do kraja života ističući kako mu je Penava bio najbolji učitelj. Tandemu će se nešto kasnije pridružiti i legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo, te goraždanski tragični sevdalija Rade Jovanović. Tandem Penava - Isović darovat će nam neke od najljepših novokomponiranih sevdalinki, koje će vrlo brzo postati "narodnima", tj. ući u opću riznicu našeg folklornog blaga. Jedna je od njih tužbalica o ratom poharanoj Bosni, kojoj "sloboda nove pute stvara". Isovićeve pjesme pratile su razvoj socijalističke države; početkom sedamdesetih on dupkom puni gradske dvorane svih socijalističkih prijestolnica, od Triglava do Gevgelije. Njegova muzika prezentirala je jednu novu duhovnost, zasnovanu na spoju izvorne tradicije i socijalističkog "moderniziranog" narodnjaštva.
U izvanrednoj antologiji Za gradom jabuka (Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004.) Ivan Lovrenović sevdalinku određuje kao Weltanschauung, kao način života. "Sevdalinka je", veli on, "pjesma urbane bosanske sevdalinke...

CEO TEKST OVDE